SUNČANOM STRANOM
Hodači na prstima
Kratak susret, malo priče, dubok potres. Navelo me da se upitam - jesam li predana svojoj viziji, ili opet hodam na prstima, kroz život se šuljajući, ne talasajući, rutinski izdajući svoje čežnje i svoje snove.
Neki dan sjednem na predavanje. Najavljeno je kao razmatranje teme bivanja bez odluka i odabira.
Zatičem muškarce i žene kako sjede u tišini. Odjeveni u svečane halje čija simbolika mom površnom oku promiče, osim što mi govori - aha, budisti.
Naoko, ništa posebno
U prednjem planu ne nazirem ništa posebno. Obična bjelačka lica, neka opuštena, druga usredotočena, trećima oči znatiželjno vrludaju... Ono, ništa posebno. Ljudi sjede u tišini.
A u stražnjem planu: prostranstvo širom rasprostrte stepe. Muk ritma oceana. Dubina noćnog neba, ogromnog i blistavo tamnog.
Počne predavanje. Slušam. Razumijem o čemu se priča, ali pažnja mi drugdje leži. U utrobi, u nogama, u kostima, osjećam dubok drhtaj, puninu vertikale, rasplamsali titraj neizrečene ogromnosti koju katkad osjetim u društvu ljudi koji su prisutni tamo gdje jesu.
(Cijeli život lako baratam riječima, a sada mi nedostaje nekoliko ključnih.)
Ganuta. Bridim. Stežem prste da se ne razletim u uzvik.
Duboka predanost vlastitoj viziji
Bila bih se začas pribrala i pripisala iskustvo nekoj svojoj internoj brijačini, da nisam iza leđa čula ovaj razgovor. Jedna žena veli drugoj: "Gotovo je. Idemo?" Ova uzvrati: "Ja ostajem. Preplavilo me. Ganulo..."
S razumijevanjem kimnem u prazno. Hodajući kući (nahodala se jesam) i dalje me tresla groznica dok sam pokušavala razabrati što se dogodilo.
Jedno predavanje da me toliko potrese? I tu klikne. Nije me ganulo što su govorili. Ganulo me ono što jesu. Duboko predani svojoj unutarnjoj viziji.
A ja? Jesam li ja?
Stignem kući i bujica priče provali iz mene. Pokušavam objasniti da sam susrela divlju hordu slobodnih ljudi. Misle što misle, čine što čine. Siro strpljivo sluša, navikao na periodičke prolome ushićenja, ali vidim da mu nije jasno u kojem grmu leži zec. "Ideš u budiste?", zeza me.
Ma, daj!? Nisam taj tip.
Danas iznova postavljam pitanje.
A ja?
Jesam li predana svojoj viziji, ili opet hodam na prstima, kroz život se šuljajući, ne talasajući, rutinski izdajući svoje čežnje i snove...
Irena Krčelić