KORAK DALJE
Priča o gospi Kosturki
Oni koji poznaju cijeli njezin ciklus, kaže Clarissa Pinkola Estes, ne kleveću ju, već poštuju njenu velikodušnost i njezine darove. Pročitaje pripovijest iz inuitske tradicije.
Učinila je nešto s čime se njezin otac nije slagao, premda se više nitko ne sjeća što je to bilo. No, otac ju je odvukao na liticu i bacio s ruba u more. Tamo su ribe pojele njezino mese i iskopale joj oči. Dok je ležala na dnu mora, kostur joj se vrtio nošen strujama.
Jednoga dana došao je u tu uvalu neki ribar. Zapravo, mnogi su ribari jednom bili. No, taj je ribar odlutao daleko od svog doma, pa nije znao da se tamošnji ljudi klone tog rukavca jer se pričalo da je uklet.
Ribareva udica klizila je niz vodu u dubine i zakvačila se, ni manje ni više, nego za rebra Kosturke. Ribar pomisli: "Joj, sada sam ulovio neku zbilja veliku!"
Razmišljao je o tome koliko bi ljudi nahranila ta velika riba. Koliko bi trajala, koliko bi dugo bio oslobođen dužnosti lova.
I dok se borio s tom velikom težinom na kraju udice, more se uzburkalo i bacalo pjenu, a kajak se propinjao i tresao, jer se ta koja je bila ispod borila da se oslobodi. A što se više borila, to se jače zapetljavala. Što god činila, nemilice ju je vuklo na površinu, vukle su je kosti vlastitih rebara.
Lovac se okrene i posebne za mrežom, pa nije vidio kako joj se ćelava glava uzdiže nad valovima, nije vidio ni mala koraljna stvorenja kako se sjaje u dubini njezine lubanje, a nije vidio ni školjkaše na njezinim starim bjelokosnim zubima.
Kad se okrenuo natrag sa svojom mrežom, čitavo joj je tijelo, takvo kakvo je bilo, već izronilo na površinu, pa je sad na dugim prednjim zubima visjelo s vrha kajaka.
"Jao!" povika čovjek, a srce mu spuzne u pete. Oči mu se od užasa skriju u dnu duplji, a uši mu se zažariše jarko crveno. "Jao!" zavrišti, udarcem vesla zbaci je s prove, pa zavesla kao demon prema obali.
Nije shvatio da mu se zaplela za udicu, pa se još više uplašio jer se doimala kao da stoji na vršcima prstiju i ganja ga sve do obale. Kako god vijugao kajakom, ona je bila točno iza njega, dah joj je kolutao po vodi u oblaku pare, a ruke mahale kao da ga želi ščepati i odvući u dubine.
"Jaaaao!" zatuli on dok je iskakao na tlo. U jednom koraku iskoči iz kajaka, zgrabivši udicu, pa potrči, a koraljnobijelo tijelo Kosturke, i dalje zarobljeno njegovom udicom, zaklepeće za njim. Bježao je preko stijena, a ona ga je slijedila. Trčao je preko zamrznute tundre, a onda ga je slijedila u stopu. Pretrčao je preko mesa izložena da se osuši i zdrobio ga u komade pritisnuvši ga svojim muklucima.
Čitavim je putem držala korak, u stvari, zgrabila je i nešto smrznute ribe dok ju je vukao za sobom. Zagrizla je u nju, jer se nije gostila već dugo, dugo vremena.
Napokon, muškarac dospije do svoje kuće od snijega i zaroni ravno u tunel te se na rukama i nogama odvuče unutra. Dašćući i jecajući, ležao je tako u mraku, srca poput bubnja, moćna bubnja. Napokon siguran, joj, siguran, da siguran, hvala Bogovima, Gavranu, da, hvala Gavranu, da i blagorodnoj Sedni, siguran... napokon.
Zamislite kad je upalio svoju svjetiljku od kitove masti, a eto nje - toga - kako leži u hrpi na njegovu podu od snijega, pete preko ramena, koljena u rebrima, stopala na laktu. Nije poslije znao reći što se zbilo, možda je svjetlo svjetiljke ublažilo njezine crte, a možda je on bio tek usamljen muškarac. No, osjeti neku blagost u svome dahu i polako ispruži umrljane ruke, pa stade oslobađati udice, govoreći joj blago kao majka djetetu.
"Joj, na, na, na." Prvo joj oslobodi prste na nogama, zatim gležnjeve."Joj, na, na, na." Radio je i radio duboko u noć, sve dok je nije odjenuo u krzna da joj bude toplo. Kosturki su kosti bile namještene onako kako kod ljudi i treba biti.
Posegnuo je u rukav za kresivom, pa je upotrijebio nešto kose da potpali još vatre. Gledao ju je s vremena na vrijeme dok je uljio dragocjeno drvo svojeg ribarskog štapa i ponovno namotavao povraz. A ona u krznima nije izrekla ni riječ - nije se usudila, da je lovac ne bi uzeo i bacio niz stijene, pa joj kosti do kraja razbio na komade.
Muškarac je postao dremljiv, pa se zavukao u kože za spavanje. Uskoro usne. A koji put se, dok ljudi spavaju, znate, iz oka oslobodi koja suza. Ne znamo točno kakav san to izaziva, ali znamo da je to san tuge ili čežnje. A to se dogodilo i našem čovjeku.
Kosturka ugleda suzu kako blješti u svjetlu vatre, pa odjednom jaaaako ožedni. Zaklepeće, škljocnu i dopuže do usnula čovjeka, pa prisloni usta na suzu. Ta jedna suza bila je poput rijeke, a ona je pila i pila i pila dok nije utažila dugogodišnju žeđ.
Dok je tako ležala pokraj njega, posegnu u zaspala muškarca i izvadi mu srce, taj moćni bubanj. Sjela je i lupala po objema stranama bubnja: Bum, bumm!... Bum, bumm!
Dok je bubnjala, zapjeva: "Meso, meso, meso! Meso, meso, meso!" Što je više pjevala, to joj se tijelo više popunjavalo. Pjevala je za kosu i dobre oči i lijepe debele šake. Pjevala je za razdjelnicu među nogama i dojke dovoljno duge da ga obgrle toplinom, te za sve ono što ženi treba.
Kad je bila gotova, pjevanjem skine muškarčevu odjeću i uvuče se u krevet zajedno s njime kožom o kožu. Vrati mu veliki bubanj, njegovo srce, u tijelo, i tako su se probudili, obavijeni jedno oko drugoga, zapetljani noću, no sad drukčije, trajno i dobro.
Ljudi koji se ne mogu sjetiti kako je prvi put nastradala, kažu da su ona i ribar otišli i da su ih dobro hranila stvorenja koja je upoznala tijekom svog života pod vodom. Ljudi kažu da je to istina i to je sve što znaju.
Izvor: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estes