OBRATI PAŽNJU
Misao je poput djeteta koje raste
Misli pozitivno. Vrlo jednostavna uputa. A zašto ne djeluje? Zato što pozitivne misli ponavljamo kao dosadnu pjesmicu, bez da ih osjetimo. Poput djeteta, i misao bolje raste kad ju mazimo i njegujemo.
Naše misli potiču i podupiru osjećaje, stanja i raspoloženja. Hrane ih. Ono što mislimo, uvijek na neki način u tijelu i osjećamo. Na primjer, kad pomislimo na voljenu osobu, osjetimo ugodu u raznim oblicima. Kao toplinu, kao leptiriće, kao lakoću… Ili ne.
Prošli tjedan sam u tom zagrljaju topline i lakoći leptirića nazvala svoju voljenu osobu da je obavijestim o nadolazećim slobodnim danima u lipnju. Radujući se odmoru, razmišljala sam kako će predložiti da odemo na more. Šetnja uz obalu i šum valova razlijevaju se kao ležerna opuštenost u mojim ramenima.
A onda me u stvarnost vratila rečenica: "Već sam se dogovorio s prijateljima za taj vikend." Hladan tuš. Pomislila sam: "Kako oni mogu dobiti dogovor, a ja ne?" I poput munje, ta misao je odmah pronašla svoj put u tijelu.
Ruke su mi se ohladile, u želucu me uhvatio grč. Ramena su mi se popela do brade, kao da se branim od boksačkog aperkata. Tih malih osam riječi nisam izgovorila naglas. Nisam ni trebala, izgovorilo ih je moje tijelo svojim jezikom osjeta i osjećaja.
Misli pozitivno, da ne bi!
Misli pozitivno. Vrlo jednostavna uputa. A kako to da ne funkcionira? Zato što pozitivne misli ponavljam kao pjesmicu, bez da ih osjetim. Pa se još više iznerviram jer to ne pali.
Rhonda Byrne u svojoj knjizi Tajna opisuje put kako pozitivna misao privlači pozitivne događaje. Pa kako? Tako da je osjetimo u svom tijelu.
I tako, dok ja razmišljam o suhim, pukim riječima: "Misli pozitivno, misli pozitivno, misli pozitivno…" ispred mojih očiju kao da netko razrjeđivačem zalijeva prekrasnu sliku našeg zajedničkog odmora. Ona se iskrivljava i nestaje.
Pa kako to onda funkcionira?
Tako da poslušam uputu. Da mislim o onome što je pozitivno za nas dvoje, o nekom iskustvu koje nam je bilo ugodno i lijepo, o krajoliku koji nas opušta, o prvom idućem slobodnom vikendu… i da to osjetim u svom tijelu.
Važno je da misao pronađe put do tijela i tamo se izrazi svojim jezikom. Jezikom ugode. Svi provodimo svoje misli kroz iskustvo. Mnogi roditelji znaju da se njihovo dijete počelo rađati prvo kao misao: "Mogli bismo imati bebu…" A onda je to dijete počelo rasti, u majčinom tijelu. I mogli su je osjetiti, neki iznutra, a neki su je mogli dodirnuti izvana i osjetiti kako se miče. Svaka naša misao je naše unutarnje dijete koje raste.
Što sam izabrala?
Trebalo mi je. Priznajem. Trebalo mi je malo vremena da pogledam u nekom drugom smjeru. Kad je slika zajedničkog odmora počela nestajati, duboko sam uzdahnula i spustila glavu. Baš onako kao kad vidite čovjeka koji je odustao. Pogleda usmjerenog u pod. I dobro da jesam. Jer sam onda mogla vidjeti i svoje ruke. A što se nalazilo u njima? Razrjeđivač koji je razarao sliku koju sam htjela ostvariti.
Iz filma What Dreams May come
Šokirala sam se. Tko, ja? Zar sam to ja? Osjećala sam lagani pritisak u glavi. Nije mi se to svidjelo. Ali osjećaj spoznaje je bio jasan i nepogrešiv. Shvatila da sam svoju sliku sama zalijevala razornim sredstvom. Svaki put kad bih si u glavi ponovila: "Kako oni mogu dobiti dogovor, a ja ne?", zalila bih ju još jednim mlazom. I ona bi nestajala.
Zaustavila sam se i ispustila razrjeđivač. Odmah sam osjetila olakšanje. U rukama. Odlučila sam napraviti novu sliku. "Ako u rukama mogu držati razrjeđivač, zašto ne bih i kist?"
I naslikala sam novu. Još ljepšu od prethodne. Najljepšu moguću. I baš sam bila zadovoljna. Preplavio me osjećaj ponosa. Kako sam to samo lijepo napravila!
Dok sam se tako divila sama sebi, sjetila sam se da ta slika prekrasnog odmora ima i neku svrhu. A to je da tamo i odem.
"A onaj vikend poslije toga?", sjetim se pitati svog dragog.
"Pa, možemo se dogovoriti da odemo negdje zajedno", dobijem svoj odgovor.
Iako je dogovaranje oko zajedničkog vikenda još u proceduri, ono što je drugačije jest osjećaj iz kojeg djelujem. Moja početna pozicija je osjećaj zadovoljstva i ugode, a ne razočarenja ili ljutnje. Odlučila sam obratiti pažnju na ono dobro što raste u meni, i pobrinuti se da se u mojim rukama nađe i kist…
Maja Luketić
majstorica NLP-a